Blog
ponedjeljak, svibanj 4, 2009
 




Ponekad, zbog riječi, zastane pješčani sat čija nam zrnca broje vrijeme, a magla koju nam svakodnevne sitnice i gluposti pletu nad očima i sivim moždanim stanicama k`o izbrisana školskom gumicom nestane. I bit ću dosadna, da, bit ću baš najdosadnija ako još jednom progovorim o devetogodišnjakinji očiju boje lješnjaka i riječima koje dolaze iz bogtepitaj koje, njoj dostupne, arhive.

I, neka mi.
Imam sve dozvole ovog svijeta da budem najdosadnija i najponosnija majka devetogodišnjakinje očiju boje lješnjaka.
Sprema se Prva pričest. Haljinica, cipelice, frizura i- poklon. Teško joj je kupovati. Jedinica je. Sve što je ikad poželjela već ima. Ono što uistinu želi, dok se nezadrživo kreće prema svijetu odraslih jest još malko čarolije. Znam to. Još samo malo čarolije. Dok je bila manja uvijek sam se nekako čarolije lakše dosjetila. Nije bio problem posuti knjigu „svjetlucavim prahom“ porijeklom iz sjenila za oči, nije bio nikakav problem pronaći poseban vilinski prsten, sve mi je to bilo nekako lako. Više nije. Ovaj put, na koju god se stranu okrenem, naletim na zidić pa zbog poklončića lagano gubim živce i dižem tenzije. Nije lako. Sve što mi padne na pamet ili već ima ili si uopće ne želi ili je nabrijano cijenom. Ono što smo joj najželjeli kupiti je jedno ulje na platnu čija cijena je na kraju ispala viša od pariljada kuna. Puno. Puno previše za nas tog trena.
Svi dogovori između Jedinog i mene dešavaju se u teškoj konspirativi i tak pomalo živčanim pritisnuta rokom, misleći da to Mala neće skužiti i svako malo zovnem Jedinog na tajni razgovor u kuhinju. „Pššppššpššššpššššp!“

 Kad jedan dan Mala dokuri :

- MAMA!
- Daaaa?
- Oš` prestat?
- Daaaa?- k`o zadnji glupan se osjećaš kad te klinac tak presječe, časna riječ, al složim facu ko da blage veze nemam o čemu priča
- Slušaj me dobro! Prestani više! Radiš me živčanom! Kaj ti ne kužiš da je VAŠE VRIJEME najvrednija stvar koju možete pokloniti meni?! Ne pokloni, stvari, ništ`- VRIJEME, mama, VRIJEME!
A to ste mi već dali i to već imam! Ništ` si drugo ne želim! 

Što reći...? Tatino i mamino... 
I tako...
Zbog vremena u ljubavi „poklonjenog“ u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, opustim se i prestanem razmišljati o Slici cijenom nedostižnoj. Normalno da sam i samu Autoricu prije toga kontaktirala da vidim mogu li zažicati neki ozbiljniji popust. Autorica presimpatična, odmah smo se skužile, ali popust nije puno pomogao. Slika skupa. Fakat skupa. Opustim se toliko da o poklonu više uopće nisam razmišljala. Jer, kako kazala Jedina : „Sve što trebam već ste mi dali!“.

Ali, ipak. Rok se približio. Do roka još dva dana. Tu me ponovno počela hvatati šiza. Znam da sam si dala vremena i opustila se, ali ajd sad ti nabrzaka izmisli nešto pametno, a da se idejom odmakne od Swarovski kristalića ili srebra ili zlata. Nema ništa loše u njima, znam da i u tome ima  čarolije, ali nije mi to nekako za Jedinu. Nije mi to za dar od tate i mame. Bit će joj to „guba“, ali ne ono „skroz- skroz guba“. Odustanem i u nedostatku bolje ideje predam se srednoj struji roditelja devetogodišnjakinja i desetogodišnjakinja prvopričesnica i krenem u grad naoružana kreditnom i karticom tekućeg jer ne znam primaju li obje pa za svaki slučaj. Bogovićeva, kristalići, ježi ga, kad već nije moglo bolje.

Siđem na Trgu i u najboljoj namjeri da krenu prema Bogovićevoj noge umjesto prema jugu udare hodati prema sjeveru. Prema Radićevoj. Noge idu same, a u glavi zvrnda: „Slika, slika, slika!“
„Ma, kakva faking slika, sad ste me našle zajebavat`“- pomislim, ali poslušam i noge i glavu. Znam ih poslušati nakon toliko godina zvrndanja. U Radićevoj sam. Galerija s lijeve, zlatarnica s desne strane pa antikvarijat, filigran, opet galerija. Hodam,sama sebi šašava, ali ništa mi ne privlači pažnju. Ništa što bi reklo da uđem  u ovaj ili onaj dućan. Jedino što znam su misli u glavi i noge koje znaju da moraju baš Radićevom. Baš moraju. Prestanem se boriti s onim što neki zovu intuicijom, a neki unutarnjim glasom jer uvijek se mogu vratiti u Bogovićevu i, ako ništa drugo, nakon lagane šetnje uzbrdo još uvijek me čekaju ti polučarobni kristalići.


Na kraju Radićeve, pod skelama, jedva vidljiv, mali dućan nosi ime Vrata Gospinih, Vrata kamenitih. Poslušam osjećaj da me unutra čeka nešto važno i u najboljoj intenciji da sama sebi ostanem bedasta i da što prije zaboravim incident hodanja Radićevom, uđem i ugledam Sliku. Onu zbog koje sam zvala Autoricu, ali ovaj put to nije ulje na platnu nego grafika. Grafika cijenom četiri puta jeftinija od ulja na platnu.
Znam. Istog trena znam. Toliko silno i žestoko znam da u letu vadim karticu i čekam cijelih nekoliko sekundi na potvrdu.
Opijena, blesava, sretna, kupim tu sliku...

Jest da želiš samo naše vrijeme...ali mene i tatu ovo usrećuje...neka te čuva tvoj anđeo...

Budi nam sretna, Ljubavi! 
 
luna13 @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.